srijeda, 25.08.2010.

Zašto političari manjak zovu deficit?

Je li samo mene iritira konstantno izvijanje političara da prikažu neku činjenicu na način koji, dakako, samo njima odgovora? Najbolji primjer jest kako se političari odnose prema manjku u državnom proračunu. Manjak u proračunu je konstanta već dugi niz godina i kao takav predstavlja vrlo ozbiljan problem naše države. Ni aktualni pokušaj uravnoteženja (rebalansa) proračuna neće popraviti situaciju. Naprotiv. S manjkom iz godine u godinu srljamo direktno u dužničko ropstvo. Krpanje manjka posuđivanjem po kamatama od preko 6% je samo preživljavanje iz dana u dan. Nekog smislenog srednjeročnog ili dugoročnog plana tu nema. Ali da bi političari ipak malo ružičastije opisali taj rak državnih financija poslužili su se ekonomskim riječnikom i koriste riječ koja većini ljudi ne stvara nelagodu u želucu (a trebala bi).
Za neku bakicu ili nonu riječ deficit ne znači ništa. Međutim kad bi rekli "manjak", baka bi možda i razumijela o čemu govore. Kao kad potroši sve pare od mirovine 26. i onda mora posuđivati od susjede ili sina da ima šta za jesti do idućeg mjeseca.

Pa recimo 'deficit vanjsko-trgovačke bilance'. Prosječan Hrvat ne pojma što to znači. Kad bi recimo razjasnili taj pojam malo bolje. Npr. da već godinama i desetljećima duplo više novaca izlazi iz države nego što ulazi. To ne zvuči dobro nikako. Možda se prosječan Hrvat zapita kako država uopće funkcionira ako konstantno curi na sve strane.

A najproblematičniji manjak je svakako onaj u svijesti ljudi. Stariji su navikli da će netko drugi riješiti probleme koji imaju, da će imati super siguran posao bez mogućnosti otkaza makar poduzeće propalo, da su najpametniji na svijetu nakon završetka studija, da učenje prestaje nakon završetka škole, itd. A mladi uče od starih. I kako se riješiti tih neugodnih navika koje su super funkcionirale u specijalnoj tvorevini zvanoj SFRJ, ali u sadašnjem društvu ne mogu. Jednostavno ne mogu i to se vidi iz aviona.

A dok većina ljudi ima taj manjak svijesti o nužnim promjenam loših navika nema nam naprijed.

Ivan Sokol

- 18:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 09.07.2010.

Prvi post: osvrt na blog post Edwarda Hugha o hrvatskoj ekonomiji

Sve nas je više starih

Pročitavši spomenuti post ponukao sam sam sebe da podijelim svoja razmišljanja sa širom hrvatskom javnosti. Da li ću redovito nešto postati na ovaj blog nemam pojma, ali želja postoji, pitanje je hoće li biti i vremena.

Za početak par činjenica:
- nisam političar niti me zanima politika kao takva,
- nisam ni ekonomist,
- ali imam valjda malo soli u glavi da s jednostavnom logikom i matematikom iz prvog razreda zaključujem neke stvari o društvu u kojem živim.
A ono što vidim oko sebe mi se ne sviđa, nikako mi se ne sviđa. I ako ovaj blog doprinese nekom pomaku pa makar za 0.000001mm bit ću zadovoljan.

Nego da se vratim na temu. Edward Hugh je nedavno postao poznat u svijetu jer je predvidio ekonomske probleme u Grčkoj. Nanjušio je čovjek u javno dostupnim podacima da ta Grčka nešto skriva. Ispalo da laže već godinama o deficitu i eto vraga. Evo što kaže u svom novom članku o Lijepoj Našoj, u par crtica:
- utjecaj svjetske krize na nas je bio nemilosrdan jer smo imali veliki proračunski deficit, visok vanjski dug, mala kapitalna ulaganja, itd
- uslijedio je pad skoro svih ekonomskih pokazatelja: BDP-a, potrošnje, vanjska ulaganja, uvoza, itd.
- ove godine je od vlade najavljivan neki rast BDP-a od 0.5%, međutim već smo sad na pola godine u padu 2.5% (čisto sumnjam da će se do kraja godine približiti nuli)

Recimo optimistično da će do kraja godine pad biti 1%. Većina političara će u klasičnom manipulacijskom istupu izjaviti da je ova godina onda bolja od prošle jer prošle je bio veći pad od 5.8%.

NIJE BOLJE!!!! Još jednom da naglasim: NIJE BOLJE!!!!! Zato što ćemo biti (pojednostavljenom računicom) na 6.8% pada od kraja 2008!!! O važnosti BDP-a se lako nađe neko stručnije štivo od ovoga.

Ajmo dalje. Striko Hugh kaže da se s obzirom na visoku zaduženost javna potražnja teško može potaknuti. Umjetno upumpavanje love posuđene po preko 6% je naravno samo odlaganje problema. Jedini način da se dug počne smanjivati je stvaranjem dodane vrijednosti (roba, usluga i sl), međutim kako domaća potražnja teško da može rasti, jedini izlaz je izvoz. Imamo tu sreću ili nesreću da je svjetska kriza ogolila do kosti istinu o hrvatskoj nekonkurentnosti (čast iznimkama). I kako tako nekonkurentni možemo povećati izvoz?

Ali tu problemima nema kraja. Mnogo dublji problem grize naše društvo i to lagano pa se o njemu ne priča puno. Očekivani broj godina života se u zadnjih 20 godina povećao za 5 (sa 70 na 75). I nastaviti će se povećavati. Samo po sebi to nije problem, dapače, to je super ludilo. Živimo duže!!! Ju-hu.
Ali sjetimo se samo koliko je novih umirovljenika u tom periodu nastalo:
- iz razjebanih poduzeća se slalo u prijevremene mirovine,
- broj povlaštenih mirovina, stečenih pošteno ili ne, je isto porastao.

U međuvremenu se smanjio broj zaposlenih jer:
- nismo konkurentni
- nema kapitalnih ulaganja
- imamo puno mladih u mirovini
- vrlo niska razina samozapošljavanja

I rezultat je trenutno, divnih i krasnih, 1.28 zaposlenih po umirovljeniku, a broj umirovljenika može samo rasti. S tim da u tih 1.28 računaju i zaposlene na državnoj sisi, a čiji se doprinosi prelijevaju iz šupljeg u prazno, tako da je taj broj realno niži.

Volio bih doživjeti da naši političati riješe taj problem :)

Ivan Sokol

- 13:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.